< listopad, 2007  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

LIKOVI, U VENDYNOM ŽIVOTU...


/ box se preuređuje/

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr




End is, sometimes, just the begining

*Post je posvećen Ashlee, ili Chloe, i ako ga čitaš voljela bih da znaš da se osjeća praznina u hp svijetu bez tebe. Vrati se… *


*Novo ime mi je Issa.


In the midlle of some forest

Ne možete, to je nepravedno, ne možete tako! Grupa ljutitih teenagera se derala na osobu u bijelom. Svi smo mi bili djeca. Svi smo mi htjeli povikati: tužiti ću te mami. Ali nismo to mogli. Sve što smo mogli bilo je sada vikati na osobu u bijelom. A dobro, mogli smo i gore proći mogli su nas primiti u školu. Nasmijem se zadnjoj pomisli. Ta pomisao je bila toliko netočna da biste joj se morali nasmijati, jer svi smo mi, uključujući i mene, željeli više od svega upasti u tu školu. Kada biste uzeli fotoaparat i slikali ono što se odgađalo ne bi vam se svidjelo. Vidjeli biste nas ljute i razočarane. River je bila na rubu suza, jer za nju je ne primanje u školu značilo povratak u dom. Cura kraj mene, za koju sam kasnije saznala da se zove Ashlee izgledala je kao da će nekoga svakoga trenutka prebiti. Ispred mene je jedna cura vikala: Fuck the sistem. Svi mi nismo bili primljeni – nismo na vrijeme odradili zadatak. River i ja smo zakasnile svega tri minute ali nas nisu pustili u školu.
Sada smo tu. Dio bjesne grupe koja urla na bijelog čovjeka. Izgubili smo razum, uvjereni smo da je čovjek u bijelom kriv za sve, ama baš sve loše na ovom svijetu. A opet taj bijeli čovjek gleda u nas. Ne, on gleda kroz nas. Ne razumijem zašto nas trpi. Zar je moguće da nas se boji? Ne, on mora biti prilično snažan. Kao da mi čita misli, a možda ih je i čitao – zbilja ne znam on reče: „SMIRITE SE!“ Joj, greška. Kao da bi obično smirite se moglo smiriti grupu bijesnih pubertetlija, čovec u bijelom se zajebo.
Na kraju je ispalo da sam se ja zajbala, jer su se svi smirili. Šutke su poslušali Bijelog. Zašto? Htjela sam se oduprijeti, ali neki nagon me natjerao da samo tamo stojim i šutim. On opet progovori:
„Da niste upali u školu! Pa šta? Ne znam zašto ali vam je Vijeće odlučilo pružiti još jednu šansu. Morate vratiti Tyru“
Morala sam se ubaciti, nisam željela skretati pozornost ali sam morala. „Hold on, vi kažete da mi moramo vratiti tu North, i da će te nas pustiti u školu.“ Uvjerena sam da je tu negdje neka kvaka, pa sam morala to pitati – nisam se željela ponovo razočarati.
„Pa naravno da postoji. Nismo baš sada to sve toliko pojednostavili!“ – rekao je Bijeli. Rekao je to kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu.
Uslijedila je još jedna pobuna. Bijeli nije progovorio dalje sve dok nisu svi ušutjeli.
„Dakle, prvo o North. Ona ima izrazito veliku moć, i ujedinjuje sve moći. Ali, uspjeli su je oteti. Tu vi upadate, morate ju vratiti. Nećete raditi zajedno, jer se nećete svi moći vratiti u školu. Podijeliti ćemo vas u grupe. U grupi će biti 3 osobe. Surađivanje grupa nije zabranjeno, ali vam ga ja ne savjetujem.“
Ovaj put se oglasila River. „Grupe?!“
Bijeli spremo dočeka. „Da grupe. Evo nabrojati ću ih:
1. Emma Emily Addams (djevojka plave kose se okrenula oko sebe), Lana Roberts (sramežljiva cura, koja je stajala u mojoj blizini izgledala je neodlučno, sigurno nije znala da li da priđe Emmi ili ne) te Ashlee (cura je samo prostrelila Lanu, i Emmu pogledom)
2. Minna(plavokosa djevojčica, s kečkicama se okrenula oko sebe), Elizabeth (nije se obazirala, ali primjetila sam da se trznula pri prozivanju njezinog imena) i Ivy (cura je odmah oduševljeno prišla Minni).
3. Finn (dečko s plavom kosom je pogledao oko sebe), Illina (cura je ugasila cigaretu, i uputila kritički pogled prema Finnu) , i Siena (cura je mahnula prema Illini i Finnu)
4. Lenn(uopće nije reagirao), River i Issa.“
Bijeli je poslije nas nabrojao još desetak grupa.

„To su sve grupe prije polaska na vašu misiju morate saznati još neka pravila:
1. Grupa koja dovede North će upasti u školu.
2. Ne smijete koristiti nikakvu pomoć, u obliku interneta, ili prijevoznih sredstava.
3. Sve informacije vezane uz ovo „natjecanje“ ćete dobiti putem ovih narukvica. ( U tom trenutku se pred svakim stvorila jedna narukvica.
4. Vremenski nije ograničen, ali samo ona grupa koja spasi North se može vratiti i nastaviti pohađati školu, točnije Akademiju za talentirane.
5. Za kraj morate potpisati, vašu tvrdnju da ste svjesni činjenice da će te možda umrijeti, jer je ova misija jako opasna.“

Posljednja izjava, ili pravilo izazvala je tako burnu reakciju, da je Bijeli morao pričekati nekoliko minuta, prije negoli je mogao ponovo prozboriti.
Ja se nisam bunila. Samo sam stajala, nisam znala što reći. Sve je bilo tako čudno. Sve je bilo tako nevjerojatno, sve je to mogao biti neki san.
Ali nije. Bila je stvarnost. Shvatila sam to u trenutku kada mi je Lenn prišao i upitao me: „Jesi li ti Issa?“
„Da, jesam“ – odgovorila sam ne obraćajući preveliku pozornost na njega.


Bijeli nas je opet uspio nadglasati; „Mislim da možete krenuti, nakon što potpišete pristanak. Ima li kakvih pitanja?“
Nitko nije ništa htio pitati, svi smo željeli krenuti. Ali Siena je digla ruku. Bijeli ju je pogledao i uputio joj riječi: „Da, Sienna?“
Sienna mi je bojažljivo uputila pitanje: „Što ćemo jesti i piti, pošto nemamo novaca?“
Bijeli se nasmijao, zlobnim smijehom: „Pa priroda je puna stvari koje ne morate platiti a možete pojesti.“
Svi su se međusobno pogledali.

Posljednje riječi, koje će mi oriti u ušima i mnogim godinama poslije je uputio nam je Bjeli: „A sada krenite!“


* * *

Lenn, River i ja smo ostali zadnji. Svi su već krenuli. A kamo da mi krenemo, pa nalazimo se usred jebene šume.
„Pa kako bi bilo da krenemo?“ – reče napokon Lenn.
„Kuda?! Ne znamo gdje je ta North, stoga ne znamo kamo treba ići!“ – poviče River bijesno.
Počeli su se prepirati. Nisam obraćala pozornost na njih, prčkala sam po narukvici. Shvatila sam kamo trebamo ići. Trebamo ići na sjever. Jer North, pa to je sjever. Ima smisla, nije puno, ali je nešto, bolje od njihove svađe.
„Sjever!“ – šapnula sam.
Pogledali su me kao da sam poludjela.
„North znači sjever, trebamo ići na sjever!“ – rekla sam.
„Ah, znači ti si Einstain, kao da mi to nismo znali, ali to što joj ime znači sjever ne znači da je ona tamo“ – reče Lenn, pomalo samodopadno.
„Da, ali ako ti imaš bolju ideju, ja ću ju rado prihvatiti, a ako ne idem sama!“ - dobacila sam mu.
„U redu idemo“ – reče, iako nevoljko.
Pogledala sam prema River očekujući da će se i ona protiviti, ali nije. I krenuli smo, u tom trenutku počelo je putovanje koje će nas promijeniti na više načina.
Nismo dugo hodali, nekih pet sati, kada je ispred nas iskočila cijela osma grupa. Grozila sam ih se, bili su strašni. Zvali su se Jin, Sig i Kinnie.
„Znate razmišljali smo“ – započeli su, nakon što su nam prepriječili put.
„za sve postoji prvi put“ – dobacila im je River.
„Ha, ha“ – sarkastično joj dobaci Sig, i nastavi: „U pravilima ne kažu da je zabranjeno eliminirati protivnike, pa pošto ste vi očito slabi, vas ćemo prve“
Krenuli su bacati vodene kugle na nas. Lenn je napravio zračni štit.
„ I Einstein imaš koju pametnu ideju sada?“ – pitao me je poprilično grubo.
Razmišljala sam. I mojoj je glavi nastalo toliko što ako da nisam više znala što reći. Niti jedna ideja nije bila dovoljno dobra. A onda, kao slučajni prolaznik koji je zalutao sine mi jedna ideja.
„Potres“ – šapnem. U trenutku kada sam izgovorila tu riječ kleknula sam. Položila sam svoju ruku na zemlju, dok su River i Lenn začuđeno gledali. Prije nego što išta napravim, upitam Lenna: „Koliko je jak tvoj štit?“
Odgovor mu nije, bio niti približno onome što sam željela čuti, odgovor je glasio: „Prilično jak“ – čula sam nesigurnost u njegovu glasu. I River ju je čula, jer mi je samo kimnula glavom i pridružila mu se u održavanju štita. A ja sam nastavila. Prvi što se moglo osjetiti, iako jedva, bio je lagan podrhtaj zemlje. Vjerojatno mu ne bi pridodali neki važan značaj, da iza njega nije uslijedio još jedan jači. Opet još jedan, još jači. Ponovo. I ponovo. Podrhtaj su bili sve jači. Sve dok Jin, Sig i Kinnie nisu izgubili ravnotežu i pali.
A onda je River, kao po dogovoru, izazvala veliku poplavu.
Nakon poplave Jin, Sig i Kinnie su nestali.
Uzdahnula sam. Pitala sam se koliko još ovakvih borba moram proći, i hoće li moja želja da uđem u tu školu biti dovoljno jaka da uspijem.


Nisam dugo pisala, znam. Nisam pisala jer nisam znala što da napišem, a danas, i prošlih dana toliko prštim idejama, da jednostavno ne mogu stati. Post nije nešto vrhunsko, ali ja nisam vrhunski pisac. Nadam se da vam se sviđa, i obećajem da će postovi ubuduće biti češći. Nadam ste da ste shvatili da se sada zovem Issa. Ne znam zašto sam promijenila ime, možda jer mi se ime Issa više svidjelo od imena Vendy. Zbilja ne znam. Da ne zaboravim, ovo je najveći post koji sam ikada napisala.

Ae sada pozz do idućeg posta.

Hvala svima koji su se javili da ih ubacim u priču, i uzela sam si kod vaših opisa uglavnom mašti na volju.


28.10.2007. | 10:36

| Komentari | 17 |






We arn't freaks

Prvi dan, danas. Da danas krećem u svoju novu školu. Sedam godina se neću maknuti iz nje. Neću vidjeti roditelje sedam godina. Uopće neću imati kontakta s vanjskim svijetom – osim novina na koje sam se pretplatila. To pretplaćivanje je predstavljalo malen problem jer nisam znala adresu škole – nitko nije. I tako sam točno u osam sati se odjenula i krenula na zapisano lokaciju. Lokacija je bila u Francuskoj, Pariz na aerodrom. I tako sam sjela na avion i za manje od četiri sata stajala sam na aerodromu u Francuskoj. Osim činjenice da je lokacija čudna, i da nemam pojma kako ću doći do škole, bila je čudna i činjenica da vrijeme nije bilo određeno. Izašavši iz aviona skoro sam se onesvijestila. Aerodrom je bio toliko velik, a nije mi bilo jasno niti kamo trebam ići. Pa na pismu je samo pisalo aerodrom u Parizu. Stala sam nasred aerodroma ogledajući se oko sebe, iako nisam imala pojma što tražim. Odjednom sam začula nečiji glas: „Jesi li ti Vemlinya Rohios Lerampt?“ Bio je tako nekako tih glas. Okrenula sam se prema mjestu odakle je glas dopirao. Na tom mjestu je stajala cura, mojih godina, obučena u tamnoplavu majicu i traperice, sa crvenim starkama. „Ovaj da to sam ja“ – odgovorila sam zbunjeno. „Ja sam River!“ Aha, sada mi je sve rekla. „Pa..kako mi znaš ime?“ – morala sam ju pitati. „Pa, recimo da si malo zakasnila, ja sam ovdje od osam ujutro. Tada sam iz šešira izvukla tvoje ime i tako smo postale partnerice u pronalasku škole. Evo ovdje je zadatak!“ – govorila je vrlo tiho, a kada je završila pružila mi je neku ljubičastu omotnicu. Sada sam tek bila zbunjena. „Pronalasku škole?!“ – rekla sam, otvarajući omotnicu. „Pa da, oni koji ju ne pronađu, ispadaju iz škole zauvijek.“ – odgovorila mi je River.
Kada sam otvorila omotnicu unutra nisam naišla na mapu, u stvari naišla sam na prazan komad pergamenta. Pogledavala sam na prazan pergament, pa na River. Čekala sam trenutak kada će mi reći pogledaj prema kameri, ovo je skrivena kamera. Prošlo je par dobrih trenutaka a to se nije dogodilo pa sam zaključila da se ne šali. „Dakle, znaš li možda…što bi ovaj pergament značio?“ - upitala sam River, još uvijek ne vjerujući da se ovo događa. „Pa, ne bih baš znala.“ – priznala je. Prešavši rukom preko pergamenta, osjetila sam kako su neki dijelovi skliskiji od drugih. Rekla sam to River. Ona je pošutila nekoliko trenutaka i zamolila me da joj dam pergament kako bi nešto provjerila. Pogledala ga je i rekla: „Ovaj Vemlinya, je li moguće da je tu nešto napisano nevidljivom tintom?“ „River molim te zovi me Vendy. Moram se složiti da je to zanimljiva ideja – na svu sreću znam kako to provjeriti.“ Uzela sam pergament u jednu drugu, a drugu sam ispružila i zažmirila. Pomislila sam na vatru. Nekoliko trenutaka ugledala sam kako mi iznad dlana leprša malena kugla vatre i kako se River udaljava. „Bojiš li se vatre?“ – upitala sam ju. U znak potvrde je kimnula. „Pokušati ću brzo završiti“ – rekla sam shvaćajući kako je grozno kako je kada se nečega bojiš. Oprezno sam prinijela pergament iznad vatre. Odjednom su se na pergamentu pojavila slova. Nakon što sam se uvjerila da sam ih sve otkrila, ponovo sam zažmirila. Ovaj put se vatra ugasila. Prišla sam River kako bi zajedno pročitale poruku:

Izađite van i pogledajte van. Što se može vidjeti sa svakog mjesta u Parizu? Tamo će vas čekati idući trag.

Ok, sada mi zbilja idu na živce. Zašto jednostavno ne bi mogli doći do nekog vlaka koji će nas odvesti u školu. Dok smo išle prema izlazu vidjela sam kako se River fokusira na nešto. Samo na što? „Vendy, ja sam već jednom bila u Parizu. Samo jedno mi mjesto pada na pamet a to je Eiffelov toranj“ „U redu, idemo tamo“ – odgovorila sam. River je izgledala začuđenom što sam ju odmah poslušala, ali se brzo sabrala. Kada smo došli do Eiffelovog tornja, ostala sam zapanjena. Ma nema šanse da ovo sve pregledamo – pomislila sam. A River reče: „Ma možemo mi to!“ Pogledala sam ju. „River, da li si mi možda slučajno čitala misli?“ Pogledala je prema dolje i promrmljala nešto kao: „Oprosti“ „River nisam tip osobe koja laže, a ako to želiš provjeriti dobrodošla si. Slobodno mi upadni u misli, ali ne diraj moju privatnost!“ Opet sam ju začudila svojim odgovorom. „Dakle…što mi uopće tražimo?“ – upitala sam ju. Mislim znam da je trag u pitanju ali kakav trag? „Pa da se razdvojimo? Ti idi unutar tornja a ja ću ga proučiti izvana. Ostati ćemo u mentalnoj vezi.“ „Ovo vrijedi pokušati!“ – odgovorila sam iako sam primijetila da mi se River iz trenutka u trenutak sve više sviđa. Sada sam veći bila došla do točke u kojoj sam bila sigurna da ćemo postati dobre prijateljice. Ušla sam unutra. Dakle ovo će biti zabavno pretražiti. Mislim bio je tako velik, a i bilo je toliko puno ljudi. Što je ovu potragu činilo još zabavnijom nisam imala pojma što tražim. Počela sam pretraživati prvi kat. Kako bi ovo bilo lakše kada ne bi bilo toliko ljudi unutra. Pa mogla bi isključiti napon struje, tako bi ljudi otišli dok se ne popravi kvar. – ubacila mi je River u misli. To sam i napravila. Nakon nekoliko trenutaka više nikoga nije bilo. Ušli su stražari i sve su ih protjerali. Točnije sve osim jedne. Mene. Ja sam bila jedna muha na zidu. Kada su stražari otišli, počela sam užurbano pretraživati sve dijelove, sve površine, sve čega sam se uspjela dočepati. Veća sam došla do pola bez ikakvih rezultata, a i River nije imala sreće. Nakon što sam došla na zadnji kat, ne pronašavši ništa kada mi nešto padne na pamet. Zažmirim i napravim bolnu grimasu. Za nekoliko trenutaka na mom je mjestu stajala golubica. Izletila sam kroz prozor, s pomisli koliko je preobrazba bolna. Odletjela sam do samog vrha. Tamo je bila dobro sakrivena jedna plava omotnica. Pokušala sam ju izvući kljunom ali nije išlo. Pozvala sam River u pomoć. Očekivala sam da se i ona preobrazi ali nije. Umjesto toga vidjela sam kako se omotnica odjednom miče. Uskoro se izvukla i poletjela prema prozoru. Krenula sam za njom. Omotnica je elegantno sletjela u Riverinu ruku. Otvorila ju je. A za to vrijeme ja sam se preobrazila. Kada sam stala kraj nje da pročitam iduću trag, ona je rekla: „Slatka si ptica!“ Nasmijala sam se. I počela čitati.

Što potječe od latinske riječi Sequana, koja znači svet. Saznajte i tada krenite do tamo, tamo će vas čekati idući trag.

„Ovo se odnosi na rijeku Seinu.“ – rekla sam. River je samo kimnula, i pogledala kroz prozor prema rijeci. Zatim je skočila kroz prozor. „River“ – povikala sam, ali ona je znala što radi prove se preobrazila u galebicu, a zatim u ribu. Slijedila sam njezin primjer. I za trenutak sam se našla u vodi. Izađi iz rijeke – rekla mi je River. Ok, valjda. Mislim kontam da je zatvorena ali bi mi mogla reći što planira, da znam koji je moj dio u svemu. Ipak sam poslušno izašla. Nakon nekoliko trenutaka sam shvatila zašto je River htjela da izađem iz vode. Očito se nije bez razloga zvala River (rijeka). Nad rijekom se počela formirati velika vodena kugla. „A sada bi bilo super kada bih poznavala neku orlicu koja bi sve to preletjela i rekla mi vidi li neki trag!“ Odmah sam shvatila mig i preobrazila se u orlicu. Morala sam primijetiti kako bi mi preobrazba svaki put uzimala sve više snage. Brzo sam primijetila da tu nema ničeg i o sam rekla River. Spustila je vodu natrag u rijeku. Oko nje se skupilo mnogo ljudi. Svi su začuđeno zurili u nju. Stvar kod nas s talentom, je činjenica da ljudi znaju da mi postojimo i mi se baš ne trudimo skrivati od njih , ali su oni tako primitivni i uvijek se trude zaboraviti činjenicu da mi postojimo. Dakle, to im i uspijeva i zato su se sada okupili oko River kao da je osmo svjetsko čudo. Osjetila sam kako ju to smeta, i kako ju je strah. Pa koga i ne bi bio, čula se policijska sirena u pozadini. Brzo sam razmišljala, što napraviti, što napraviti. A onda sam se sjetila. Preobrazila sam se u crnog konja. Odgaloptirala sam do River. Ona je očito shvatila i popela se na mene. Odjurila sam što sam dalje mogla. Napokon smo stale nakon nekih pola sata. Bila sam premorena i nisam se mogla preobraziti u čovjeka. Morala sam se odmoriti, a opet mi smo morale doći do škole danas. River je razumjela. Legla sam i zaspala na nekoliko trenutaka, dok je River pokušavala shvatiti misteriju idućeg traga.



Dakle ne da mi se javljati za post sutra ću, isto vrijedi i za dodavanje likova u boxeve…a od likova su upali:

Emma
Lana
Sib :)
Andruil
Elizabeth Sport
Ashlee Snape

bilo bi zbilja lijepo kada bi ročili oko 5 (ne više!) rečenica o sebi...


Kasnije ću ubacivati neke likove….već znam….ali to će biti dosta kasnije… a jedan od tih likova će biti Delauron….a jedna od njih definitivno Melody



a pozzzz do idućeg posta...


19.07.2007. | 22:35

| Komentari | 18 |






Uvod...u Vendyn čarobni svijet...

My little magic world


Dakle idem u školu Zoime, kao što sam i prije spomenula. To je škola za nadarene. Ali ne za nadarene poput: dobro mi ide matematika, engleski. Ne, ovo je škola za one koji mogu upravljati elementima. Školovanje se sastoji od ukupno sedam godina, a svake godine se posvetimo izučavanju nečeg drugog pa tako:

1. godina - zemlja
2. godina - voda
3. godina - vatra
4. godina - zrak
5. godina - elektricitet
6. godina - telepatija
7. godina – preobrazba

Kao što vidite, prvo se uče prirodni elementi. Možda niste primijetili ali u ovu školu ne mogu ići baš svi. Ne. U ovu školu idu oni koji su svoj talent pokazali do svoje desete godine. Talent se vidi tako da se dijete stavi u neku situaciju, iz koje ne može izaći ako ne upotrijebi tu silu koja se nalazi u njemu, ili jednostavnije taj talent. Mene su zatvorili u podrum sve dok nisam napravila potres. Trebalo mi je svega četiri sata. Ali, iako ovo zvuči kao opravdavanje, tada sam imala samo pet godina. Da, talent se jako rano otkriva. Mogu vam odmah reći da taj talent vam ništa ne olakšava život. Svejedno morate u osnovnu školu, sa svim normalnima, i morate 15 godina - do početka škole za napredne skrivati - svoj talent. To nije lako, zna vam se dogoditi da slučajno stvari lebde oko vas. Kako bi ste vi to objasnili? Nije bilo lako. I onda krenete u tu školu. Non – stop oko vas potresi, vulkani, lebdeći ljudi. Čovjek bi očekivao da će nekome tko ima moći biti lakše. E pa nije, uz sve to mučenje, mi živo prosječno i po 500 godina. Ma strašno je to…barem iz moje perspektive.

Me, myself & I

Moje ime je Vemlinya Rohios Lerampti, ili Vendy za prijatelje.

Ja sam čudna jer imam te moći. Ali nisam ni inače baš tipično dobro dijete. Dakle, imam 15 godina. Obožavam punk.Najdraža grupa su mi Ramonsi. Najdraža boja mi je plava. Ironična, sam što ubija ljude u mojoj blizini. Obožavam prirodu i veliki sam ljubitelj životinja. Kada sam išla u normalnu školu, najbolja sam bila iz biologije. Vjerojatno zato što sam ponekad znala, slučajno upotrijebiti malo čarolije da neka biljka naraste. Previše pričam, što, iako mi ponekad odmaže, je uzrok mojoj povećoj listi prijatelja. Sretno sam slobodna.
Eto ovo bi bilo sve o meni i mojem čarobnom životu…


Za likove: izrazite želju u komovima ali ne primam vas sve….primati ću samo one koje odaberem…


07.07.2007. | 17:27

| Komentari | 69 |






<< Arhiva >>